Aleksandar Divajn

 

Otto Steinbeis - začetci industrijalizacije u Bosni

Otto von Steinbeis

( 7. 10. 1839. in Bachzimmern – 27. 12. 1920. in Brannenburg am Inn;war ein deutscher Unternehmer und Industriepionier)

Napomene priređivača:

Austrougarska monarhija je u nas započela industrijalizaciju…

Ovakve ličnosti i uopće Austrougarska monarhija su u jugoslavenskoj interpretaciji historije doživljavane negativno, kao došli eksploatatori i pljačkali naša prirodna bogatsva, izvlačili ih van itd. Ima međutim i drugo viđenje i na kraju krajeva faktografija koja kazuje da se tu zapravo radi o razvoju, o progresu i naravno o izvlačenju profita iz investiraja.

Niko normalan ne ulaže novac da bi ga gubio, nego da bi ga okrenuo i na njemu zaradio.

A uz investiciju ide izgradnja, ide zaposlenost, idu plaće zaposlenim, ide obrt novca i ide razvoj…

Sa historijske distance posmatrano, nema sumnje – period Austrougarske monarhije je Bosni i bosanskim ljudima donio progres.

Nakon perioda teških turbulencija kroz koje je prolazio nekad slavna Osmanska imperija, a tada, u XIX stoljeću teški “bolesnik s Bosfora”, Austrougarska mionarhija uvodi pravnu državu građanske jednakosti u našu kolektivnu duhovnost, uvode red i zakon, po europskom standardu striktnog legaliteta organiziraju državnu administraciju, pokreću industrijalizaciju zemlje, značajno investiraju u razvoj – u puteve, željeznicu, prave bolnice, fabrike… Negativnih efekata je bilo, ali pozitivni po našem mišljenju, apsolutno pretežu.

Konačno sa Austrougarskom monarhijom, Bosna je bila uhvatila priključak na modernu europsku civilizaciji i bili smo već tada, formativno, u specifičnoj zajednici naroda – i to sa značajnim stepenom autonomije.

To je presječeno pucnjevima Gavrila Principa 1914.

Čitavo jedno stoljeće poslije, težimo k europskoj zajednici naroda, tamo gdje smo već bili 1914. Danas smo od nje daleko, ko zna koliko daleko i hoćemo li uopće tamo stići… Interesantan i poučan prilog. (Nihad Filipović)

Napisao: Vinko Blažević

 

1. Historijski Retrovizor

Otto Steinbeis je bio njemački poduzetnik i industrijalac. Bachzimmern je bila bivša Kneževina Fürstenberg, gdje je njegov otac Ferdinand von Steinbeis bio šef Princely metalurgije. Otto je sa 24 godine, 1863. imenovan na funkciju direktora novoosnovane kompanije Otto Steinbeis & Consorten Brannenburg, od strane konzorcija industrijalaca i bankara Württemberg. Poslovni cilj bio je korištenje lokalnih materijala (drveta), kao i uspostavljanje partnerske saradnje sa Thonwerkes Kolbenmoor Steinbeis & Consorten, koja se bavila za proizvodnju Dachfalz cigle. Od 1890. partnerstvo je raskinuto.

Otto je povremeno radio i u građevinarstvu. Uz Minhenske arhitekte Gabriel i Emanuel von Seidl, Otto se pridružio izgradnji poslovnog Centra Seidl & Steinbeis u Minhenu.

Nakon 1893, Otto preuzima “Preduzeće Bosna”. Kompanija je postojala do 1918. a nakon Prvog svjetskog rata, kompanija je preimenovana u Šipad.

Nije nam poznato na koji je način izvršena tranzicija sa privatnog vlasništva na Kraljevinu SHS odnosno Jugoslaviju.

Otto Steinbeis je posjedovao kompletnu infrastrukturu za eksploataciju i daljnju obradu drveta koju je vrijedno stvarao u 25 godina rada na Balkanu.

Uskotračna željeznička pruga (u literaturi poznata kao “Steinbeis voz”) oko 400 km. dužine je njegova investicija, posjedovao je industrijska postrjenja u Dobrljini i Drvaru, kuće , bolnice , tvornice celuloze, fabrike buradi i ciglane.

Uskotračne pruge bile su građene iz jednostavnog razloga – bile su jeftinije i lakše su se gradile nego pruge normalnog kolosjeka. U svijetu i danas ima puno uskotračnih pruga koje normalno funkcioniraju, a o širinama kolosijeka koje se u svijetu koriste mogao bi se napisati čitav elaborat, ali to je izvan ove priče.

Lijevo, uskotračna Štajnbasova pruga (Steinbeisbahn) Prijedor – Knin; drugi krak je bio od Jajca do Srnetice i dalje prema Kninu, a treći od Ribnika do Srnetice.

Kao uspješni poduzetnik i industrijski pionir od dobitka, Steinbeis je izmeđuostalog uspio izgraditi Wendelstein željeznice, prve planinske pruge u Bavarskim Alpama (otvorene 25. maja 1912), kao i fabriku za proizvodnju papira u Bruckmuhl.

Steinbeis je uvjerio i bavarskog princa regent Luitpold da napravi električnu uspinjaču u Wendelsteinbahn, koja bi koristila struju iz hidroelektrane.

Pored svih poduzetničkih aktivnosti , Steinbeis je uspio da formira fondaciju Neenah Gessner, koja se razvila naknadno nakon Drugog svjetskog rata, kada posluje pod nazivom Avery – Zweckform, Steinbeis Temming papir, Steinbeis Pakiranje (sada CCL Label) i Steinbeis Gessner (današnji Neenah Gessner).

Sve do kraja prvog svjetskog rata čuveno austro-ugarsko šumsko dioničarsko društvo “Steinbeis” je posjedovalo svoju 760 mm-sku željeznicu dužine oko 400 km., sa 32 parne lokomotive. Ta mreža je bila sastavljena od glavnih linija:

 

1. Lička Kaldrma – Srnetica – Prijedor, 232 km.

2. Srnetica – Jajce, 106 km.

3. Srnetica – Ribnik Gornji, 62 km.

Ovako Leon Biliński (1846 – 1923), austro-ugarski administrator za Bosnu i Hercegovinu, u knjizi “Bosna i Hercegovina u uspomenama Leona Bilinskog” opisuje Steinbeisa:

“Steinbeis, genijalni poduzetnik u stilu američkih farmera na dalekom zapadu, započeo je sječu stabala, osnovao je dioničarsko društvo u kom je držao većinu dionica, podigao je pilanu, izgradio dio šumske pruge do Knina na granici s Dalmacijom, kako bi se povezao sa Šibenikom na moru; tamo je sebi uredio luku za transport drva. Godine 1912. imao je Steinbeis više od sedamdeset i jednu godinu, ali je unatoč tome pješice obilazio sve šume i pilane.”

Potsjetimo se da je ista kompanija prerasla u ŠIPAD (Šumska Industrija Podravska, Prijedor) 1920-te, u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije, Kraljevina Jugoslavija). U tom periodu, preduzeće je u posjedu imalo oko 60 parnih lokomotiva. Poslije Drugog svjetskog rata ova pruga je ušla u sastav Jugoslovenskih Državnih Željeznica (JDŽ); da bi svoj vijek zakončala, na velik žalost Podrgmečlija i svih onih kojima je ta pruga bila veza sa “svijetom”, 1976. godine. Te godine je proglašena nerentabilnom i ukinuta!

2. Prekogranična saradnja

Ukidanje ove pruge dovelo do iseljavanja stanovništva sa njihovih ognjišta. Ta je pruga prolazila slabo naseljenim i komunikativno odsječenim područjima, ali ipak na desetine hiljada ljudi je bilo upućeno na tu saobraćajnicu; to im je faktički bila jedina saobraćajna veza sa “svijetom”, tako da je, nakon ukidanja pruge, procjena je, više od 45 hiljada ljudi napustilo to područje.

Eventualnim ponovnim oživljavanjem ove uskotračne pruge otvara se ogromna mogućnost prekogranične suradnje (najprije u polju turizma) sa Republikom Hrvatskom kao članicom Europske Zajednice.

Koliko nam je poznato u Bosni i Hercegovini su u projekte moguće ponovne izgradnje nekih uskotračnih pruga već uložena poprilična sredstva (oko 6 milijuna eura); u Banovićima i u Višegradu djelomično su obnovljene dvije uskotračne pruge.

Naravno da će trebati još dosta vremena, kako bi sama priprema studije izvodljivosti projekta same trase, tako da je sada veoma teško pričati o samom mikrolokalitetu kuda bi pruga prolazila. Po svemu sudeći trasa bi trebala ići istim pravcem: Lička Kaldrma – Drvar – Donje Bravsko – Srnetica – Gornja Sanica – Vrhpolje – Sanski Most – Prijedor: 232. km; Srnetica – Potoci – Mliništa – Šipovo – Jajce: 106. km; Srnetica – Lanište – Gornji Ribnik: 62. km.

Obnavljanje željeznica uskok kolosijeka u turističke svrhe već je odavno viđena stvar. Nadaleko je poznata turistička ruta kaubojskom parnjačom između Duranga i Silverstona u američkoj saveznoj državi Colorado, zatim pruga od Antonita do Chama u Meksiku, ili Litvanska uskotralčna dionica između Anykščiai i Rubikiai, zatim uskotračne pruge u Švicarskoj ukupne duljine 1. 383 kilometara, uz britanske ili francuske istorijske vozove na prugama uskog kolosjeka, samo su dio turističke ponude na uskotračnim prugama u svijetu.

 

Zamislite samo recimo, turistički izlet sa Jadranske obale, od Šibenika u unutrašnjost Hrvatske i Bosne, obilazak gradova Knina, Jajca, Ključa, Prijedora; zamislite ulazak Ćire, uz zvižduk sirene, u obnovljenu željezničku stanicu na Srnetici, Gornjoj i Donjoj Sanici, Drvaru, Šipovu, Gornjem Ribniku, Potocima, Mliništima, Bravsku Laništu ili, recimo, Ličkoj Kaldrmi u Hrvatskoj. Tu i tamo stanka od dvadesetak minuta bila bi dovoljna da turisti protegnu noge, osvježe se uz hladno piće, kakav sendvič od domaćeg kruha, sira i pršuta ili da kupe neki suvenir. Bila bi to trajna atrakcija i za domaće ljude, djecu i mlade naraštaje, koji bi uvijek iznova imali priliku da osjete dašak prošlih vremena; stariji da se, uz djecu i unuke, podsjete na vrijeme kada brzina nije bila najvažnija stvar u životu, kada su se oni vozili tim istim Ćirom i, unatoč višesatnom putovanju na relaciji od samo stotinjak kilometara, stizali sve obaviti na vrijeme, a mlađi, da na tradiciji poštivanja kontinuiteta, proširuju vidike i otkrivajući prošla vremena, grade duhovne pretpostavke za sretna i još sretnija buduća vremena.

Tu je i deja o obnovi stare uskotračne pruge Dubrovnik, koja je iz luke Gruž, gdje se na mjestu današnjeg autobusnog, nalazio Željeznički kolodvor Dubrovnik, prolazila istočnim obroncima Srđa preko Brgata, a potom se preko Ivanice u BiH, razdvajala jednim krakom prema Mostaru, a drugim se spuštala Konavoskim poljem prema Igalu i Herceg Novom.

Znači, na potpuno isti način, moglo mogla bi i recimo Šibenska županija aplicirati u pred-pristupnim fonodovima EU za dobivanje sredstava za obnovu, tj. ponovnu izgradnju uskotračne Steinbeisove pruge, kojom bi se prometovalo s obje strane granice.

Već samo apliciranje predpristupnim fonodovima EU kroz IPA program, uposlilo bi s obje strane granice stotinjak i više ljudi. Kada tu dodamo još projekt RS „ Turistički Centar Klekovača”, uvjereni smo da bi ovi projekti onda mogli i trebali biti pokretači za brojne druge projekte lokalnog karaktera. Kao recimo, Projektni zadatak „Stari grad Ključ i njegovo podgrađe“.

Sa ova dva projekta grad Ključ, sa legendarnom srednjovjekovnom gradinom, a čija povijest ide u daleka i mitske ilirska vremena naše prošlosti, dobio bi na atraktivnosti i važnosti u paketu kulturno-historijskih atrakcija i turističke ponuda Bosne i Hercegovine.

To su projekti, nadati se je, skore budućnosti, koji će doprinijeti poboljšanju turističke ponude BiH, a naročito sjeverozapadne Bosne i svih lokalnih zajednica u njenom okruženju. Jasno, treba imati kvalitetne mlade ljude koji znaju pripremiti projekat i aplicirati dalje prema fondovima.

Smatram, da se to može uspješno odraditi jedino zajedno sa Republikom Hrvatskom kao članicom EU.

Što se tiče Općine Ključ, ona treba da bude servis koji će osigurati preduvjete da ljude privuče kada se radi o projektima lokalnog karaktera i različite sadržaje ruralnog razvoja, npr. stočarstvo i poljoprivreda. Vjerujem da bi i mnogi naši ljudi s kapitalom, našli interes i da bi tim slijedom, uključujući se u projekt ovog tipa, ulagati u svoj zavičaj. Županija Šibenik pokazuje interes za ove projekte, a poznato je da je i praunuk Otta Steinbeisa zainteresiran i već je dolazio u BiH, kontaktirao sa nadležnim u RS-u (gdje takođe pokazuju interes za obnovu ove pruge).