Search This Blog

Sunday, April 20, 2025


Infanzia perduta e sfruttamento minorile

Li chiamavano i bambini delle rondini: erano i piccoli altoatesini che, dal 1600 al 1970, furono strappati all'inanzia per lavorare in GermaniaUna foto dei cosiddetti


Ogni anno, a novembre, si celebra la Giornata mondiale dei diritti dei bambini, che abbiamo ricordato con un articolo dedicato allo sfruttamento minorile nell'Inghilterra dell'800. Un'altra vergogna poco conosciuta della storia europea e italiana è quella che ebbe come protagonisti, fino agli anni Settanta del Novecento, i bambini dell'Alto Adige che venivano mandati a lavorare nella ricca Germania del Sud per otto mesi l'anno. «Il passare del tempo lo misuravano dal colore delle gemme che diventavano foglie e poi frutti, dalla rudezza del legno e dalle rughe della sua corteccia incisa da solchi che si facevano più profondi sotto il battere della pioggia. Erano i giorni che li separavano da casa.»

più di tre secoli. Questo passaggio di Romina Casagrande, autrice del romanzo storico I bambini di Svevia (Garzanti), suggerisce lo stretto rapporto con la natura di questi sfortunati piccoli e piccole costretti a un duro lavoro minorile tra le valli della Baviera e del Baden-Württemberg (l'antica Svevia). Si tratta purtroppo di una storia vera, seppure misconosciuta: fra il 1616 e il 1970 le case povere dell'Alto Adige si svuotavano dei loro figli, che fra i 5 e i 14 anni venivano spediti a nord. Una triste "tradizione" perpetratasi per oltre tre secoli, fino all'alba degli anni Settanta.

Serbatoio privilegiato per il reclutamento di braccia infantili utili per il lavoro nei campi, nelle stalle e nelle case della ricca Germania meridionale, era la Val Venosta, un luogo secolarmente povero, politicamente irrilevante e per questo esposto a ogni tipo di vessazione e predazione. I furti d'infanzia qui cominciarono agli inizi del Seicento, quando s'inaugurò l'usanza di reclutare bambini portati poi in Baviera con un viaggio a piedi di oltre 200 chilometri, accompagnati da un solo adulto, quasi sempre un parroco. La transumanza infantile iniziava ogni anno il 19 di marzo, giorno di San Giuseppe, e si concludeva l'11 novembre a San Martino, e per questo quei piccoli lavoratori erano chiamati anche "i bambini delle rondini". Giunti in Baviera (non tutti, perché qualcuno moriva per strada o appena arrivato, a causa delle malattie contratte lungo l'estenuante viaggio), quei figli della povertà venivano esposti nelle piazze come bestie da soma per mostrarli ai potenziali datori di lavoro.


Lavoro minorile.
Finito il servizio, dopo otto mesi venivano rispediti indietro. I più fortunati trovavano accoglienza in famiglie comprensive e compassionevoli (alcuni furono persino adottati), i più sfortunati invece erano trattati come schiavi.

Non poche erano le bambine che venivano rispedite indietro in stato di gravidanza. A favorire il fenomeno era l'estrema povertà che segnava allora l'Alto Adige, un territorio con un'economia rurale di stampo medievale che non riusciva a garantire il minimo indispensabile per tutti i componenti della famiglia. Ecco quindi che bambine e bambini - com'è spesso accaduto nella storia d'Europa e come tuttora accade in aree anche molto vaste del mondo - diventavano una risorsa da sfruttare. 

--------------------------------------------------------------------------------

Bambini al lavoro in miniera, in un’illustrazione francese del 1843.
Bambini al lavoro in miniera, in un’illustrazione francese del 1843. © Marzolino / Shutterstock

Il primo documento che attesta il passaggio dei bambini attraverso l'Austria è del 19 gennaio 1616. Si tratta di una relazione dell'amministratore di Bludenz, David Pappus, inviata al governo austriaco di Innsbruck. Nove anni dopo, un altro documento, a firma Johann Conrad Kostner, amministratore del castello di Bludenz, rivela come ogni anno arrivassero a Ravensburg e Überlingen (oggi rinomate località turistiche bavaresi), "molti bambini per fare i pastori". Bambini poi rispediti nelle case d'origine "nel giorno di San Martino".

4 mila schiavi ogni anno. Del 1796 è invece la testimonianza di Joseph Rohrer, nel libro Über die Tiroler, in cui scriveva che "bambine e bambini, ogni anno, in primavera, a partire dal loro settimo anno di vita fino al diciassettesimo, arrivano in Svevia per badare a cavalli, mucche, pecore, maiali o oche". Bambini il cui lavoro veniva retribuito esclusivamente con un tetto sotto il quale dormire, latte e minestra. L'immigrazione infantile dal Tirolo (Nord e Sud), e in seguito anche dal Trentino, si estese al Baden-Württemberg e alla regione dell'Allgäu, raggiungendo il suo apice all'alba del XIX secolo, con stime di circa 4 mila piccoli all'anno.

Il 20 febbraio 1891 il cappellano Venerand Schöpf, che da fanciullo era stato a sua volta mandato a servizio in Svevia, fondò un'associazione cattolica per tutelare quei giovanissimi lavoratori. Ma i giornali cominciarono a occuparsi di questo fenomeno drammatico e crudele soltanto all'inizio del Novecento. La prima denuncia internazionale venne dalla stampa americana; un articolo pubblicato dal New York Times nel 1909 diede il via a una campagna mediatica che equiparava il mercato dei bambini in Germania a quello degli schiavi.


VERGOGNA D'EUROPA.
Le condizioni di deprivazione con cui bambine e bambini altoatesini erano stati trattati per secoli videro un primo, timido cambiamento nel 1921, quando, con un provvedimento legislativo, s'impose ai cittadini del Baden-Württemberg di mandare a scuola anche i minori presi a servizio da altri territori. Questa legge, tuttavia, veniva spesso aggirata non registrando i bambini.

L'ultimo caso rilevante di "acquisto" di forza-lavoro infantile risale al 1950, quando i rappresentanti delle associazioni agricole del Baden-Württemberg si spinsero in Italia fino alla zona dell'Udinese per reclutare giovani e manodopera da portare in Germania. Bisognerà però aspettare fino al 1970 per poter scrivere ufficialmente la parola fine a uno dei più vergognosi capitoli della storia europea. 

----------
Questo articolo è tratto da "La transumanza dei bambini", di Pino Casamassima, pubblicato su Focus Storia 176 (giugno 2021). Leggi anche l'ultimo numero di Focus Storia ora in edicola.

3 dicembre 2021

Sunday, April 13, 2025

Aleksandar Divajn

 КОЛУМБИЕЦОТ ЈАНКО



  • Aforizmi
  • Poslovice
  • Stihovi
  • Basne
  • Narodne price
  • Zabeleske
  • Vicevi






  •  




    aktuelno.me

    aleksandar divljan 

    O Crnogorcima kao mučeničkoj naciji


    Za aktuelno.me

    Piše: Novak Adžić

    Aleksandar Divajn (Alex. Devine), rođen je u Mančesteru (Velika Britanija) 19. decembra 1865. godine, kao drugi sin Henrija Divajna i Karaklie Kouvelas sa ostrva Kiosa u Grčkoj. Okončao je fakultet u Velikoj Britaniji. Potom je radio kao novinar i profesor, a bio je osnivač, vlasnik i direktor Klejsmor škole (od 1896) u Vinčesteru. Osnivač je Pokreta momačkoga kluba 1886. godine i prvi počasni misionar za dječake-prestupnike pri Policijskom sudu prilikom donošenja Odredbe za prve prestupnike 1887. godine; zatim je bio osnivač univerzitetskih kampova za dječake iz državnih škola, a pripadao je maloj grupi školskih upravitelja koji su se trideset godina zalagali za reformu državnih škola. Bio je jedan od počasnih arbitratora čuvenoga dobrotvornoga društva Hearts of Oak Benefit Society od 1898, te specijalni korespondent “Daily Chronicle” na Olimpijskim igrama u Atini 1906. godine i urednik zvanične knige Olimpijskih igara 1908. godine. Često je putovao po Evropi i Sjevernoj Africi i pokazao se kao stručnjak za stari Pariz.


    Nesporno, Aleksandar Divajn bio je najveći borac za očuvanje državne suverenosti i nezavisnosti Crne Gore u anglo-saksonskom svijetu (1916-1930). Marta 1916. godine Divajn je imenovan za delegata “Crnogorskog potpornog udruženja” u Velikoj Britaniji (London) za pitanja crnogorskih izbjeglica i interniraca koji su se nalazili na Krfu, Korzici, u Italiji, Francuskoj i Švajcarskoj. Crnogorski kralj Nikola I Petrović-Njegoš i Vlada iz Nejia kod Pariza su tokom 1917. godine Aleksandra Divajna predlagali za svog zvaničnog diplomatskog predstavnika u Londonu, ali, taj prijedlog nije prihvaćen od strane britanske vlade. Divajn se nakon toga angažovao, saglasno instrukcijama kralja Nikole i nejske crnogorske vlade, da Velika Britanija prihvati uspostavljanje diplomatskih odnosa, na recipročnoj osnovi, sa Crnom Gorom i da se za diplomatskog predstavnika Kraljevine Crne Gore u Londonu postavi, najprije, ser Robert Kenedi, Irac, nekadašnji britanski poslanik na Cetinju i prijatelj Crne Gore, i, najzad, Petar Plamenac, ali ni ta političko-diplomatska incijativa nije urodila plodom. 

    U svojoj privrženosti Crnoj Gori, iz filantropskih pobuda, Divajn je, pored ostalih dobročinstava koje je učinio Crnoj Gori i kralju Nikoli I Petroviću-Njegošu, te njegovim vladama u egzilu (1916-1923) pomagao i školovanje Jovana (Džona) Plamenca, sina istaknutog crnogorskog političara, diplomate i ministra Petra Plamenca, koji je Jovana poveo sa sobom u emigraciju 1916. godine, najprije u Francusku, a potom 1919. godine u Englesku. Petar Plamenac je svog sina Jovana (Džona) upisao u školu u Klejsmoru (Claysmore) blizu Vinčestera u Engleskoj, kod svog ličnog prijatelja i velikog poklonika Crne Gore Aleksandra Divajna, koji je bio profesor i direktor te škole. 


    Divajn je bio utemeljitelj brojnih klubova za vaspitavanje maloljetnika i dobrotvornih društava. Bio je specijalni izvještač «Dejli Kronikla» sa fronta tokom Prvog balkanskog rata (1912-1913) i svjedok krvavih borbi na Tarabošu i kod Janine. U to vrijeme boravio je u Crnoj Gori i Srbiji. Divajn spada u red najupornijih i najdosljednijih branilaca prava na opstanak Crne Gore kao nezavisne države u anglosaksonskom svijetu. Divajn je bio nosilac crnogorskih državnih odlikovanja: Danilovog zlatnog ordena za nezavisnost Crne Gore sa lentom prvoga reda za građanske zasluge, Ordena Crvenog Krsta Crne Gore, Ordena prijestolonasljednika Danila.

    Aleksandar Divajn i drugi brojni ugledni stranci koji su se borili za pravo, čast i slobodu Crne Gore izuzetno su cijenili žrtve koje su ponosili crnogorski ustanici, zelenaši i komiti u borbi protiv srpskih okupacionih trupa. U tom smislu je i Divajn gerilske vođe Sava Raspopovića[1], Petra Zvicera[2] i druge smatrao herojima koji su pali u borbi za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. 

    Divajn je slao i novčanu pomoć familiji Sava Raspopovića, koja je u siromaštvu živjela u Italiji. Naime, porodica Sava Raspopovića živjela je tokom 1922. godine u oskudici u Italiji, u Rimu: i to supruga Savova, Petrana Raspopović sa troje đece (sin Ilija, imao tada 7 godina, kćerka Darinka Raspopović, 9 godina, Jelena Raspopović, kćerka, 8 godina). Petrani Raspopović i njenoj đeci novčanu pomoć slao je i Aleksandra Divajn preko belgijskog konzula u Bariju. 

    Aleksandar Divajn je neumoro pisao knjige, brošure i druge tekstove o crnogorskom pitanju. Jedna od najpoznatijih Divajnovih knjiga o Crnoj Gori nosi naslov “The Martyred Nation, a plea for Montenegro”, („Mučenička nacija-apel za Crnu Goru“) objavljena je u Londonu 1924. godine. Pomenutu Divajnovu knjigu (originalni primjerak) pronašli smo u Biblioteci Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici, đe je zavedena pod signaturom 3773, inventarski broj 5268-2011. Knjiga u originalnom izdanju na engleskom jeziku ima 43 stranice. Aleksandar Divajn umro je 26. decembra 1930 godine.

    U dijelu te knjige, pod naslovom u prijevodu sa engleskog jezika na crnogorski, „SADAŠNJE STANJE CRNE GORE“

    Aleksandar Divajn piše: 

    „Crna Gora je pacifikovana“ – ovako je glasilo objašnjenje srpske vlade britanskom narodu preko britanske štampe.

     „Beogradska vlada nas obavještava da je Crna Gora smirena, i mi djelujemo shodno takvoj pretpostavci.“. Ovo su riječi izvještaja podnešenog od strane ministarstva inostranih poslova potonjekonzervativne vlade.

     Već 10. januara ove godine došlo je do teške borbe u distriktu Nikšiću. Borba je bila takožestoka da je beogradska vlada poslala znatno vojno pojačanje, i, zbog stalnog opsadnog stanja, Crnogorci su bili prinuđeni da pomognu srpskim trupama i da ih snabdiju sa životnim namirnicama. Srbi su odredili cijenu od 100.000 dinara za glave svakog od crnogorskih vođa; i zvanično je objavljeno da će ta nagrada biti isplaćena istoga dana kada pobunjenici budu ubijeni ili uhvaćeni, dok će apsolutna tajnost biti zagarantovana doušnicima. Srbi su smatrali da ovi ljudi zaslužuju da budu ubijeni u njihovoj sopstvenoj zemlji. 

     Sa Kosova i iz Makedonije stigli su izvještaji da je zemlja pod opsadom nevjerovatno velike količine vojnika i žandarmerije, naoružanih uz pomoć Francuza.


     

     Varvarstva su uobičajena među balkanskim narodima, iako nijedna nacija ne polaže pravo na to, ali sljedeća izjava Pukovnika kanadske armije Burnham-a, koji je nekoliko godina živio na Balkanu i prisustvovao srpskoj invaziji na njenu sestrinsku državu, ne može se ignorisati: - „Znam za slučaj nekog Bulatovića, zvanog Pukovnik, koji je dopao Srbima šaka. Ovaj nesrećni čovjek je tri puta vješan od strane Srba. U posljednjem trenutku uže se prekinulo kako ne bi odmah umro, već da bi duže patio. Nakon toga, slomili su mu ruke i noge. I naposljetku, još živom, odrali su mu kožu, kao da je životinja.“

     Da nije data od strane britanskog oficira, teško da bi ova izjava bila vjerodostojna.

    Žena koja se upravo vratila sa Balkana piše: -

    „Nijesam mogla da uđem u Crnu Goru zbog revolucije koja se tamo odigravala. Gdje god, kao Engleskinja, sukobila sam se sa srpskom vlašću, bila pod sumnjom, a Srbiju baš briga za evropsko mišljenje.“

     


    Hiljade kuće su zapaljene od strane srpskih vojnika; hiljade života muškaraca, žena i djece su žrtvovani zbog bijesa osvajača[3], nacionalni spomenici su uništeni; lična imovina kralja Nikole je oduzeta – sav njegov namještaj, tepisi i privatni posjedi ili su konfiskovani za potrebe njegovog unuka, kralja Srbije, ili su prodati putem javne aukcije.

    Energija crnogorskih pobunjenika bila je usmjerena na dva polja: na gerilsko ratovanje i političku akciju. U kasnijim aktivnostima, Crna Gora se oslanjala na dva predstavnika u beogradskom parlamentu, izabranih u martu 1923. godine. U ovaj parlament, Crna Gora je imala pravo da pošalje sedam članova, i, uprkos izborima sprovedenih pod srpskim pokroviteljstvom, uz prijetnju bajonetima svim onima koji su se protivili srpskim kandidatima, i obećanjima hrane i novca za sve koji budu glasali onako kako Srbija nalaže, g. Pašić je povratio svega dvojicu svojih pristalica.

    Lider naoružanog ustanka bio je Major Savo Raspopović. On je, sa grupom od 3-4 hiljade ljudi, podijeljenih u malim jedinicama od 5-10 ljudi, dugo potiskivao Srbe. Na kraju, izdajom sunarodnika, podstaknutih ponuđenom nagradom za njegovu glavu od strane Srba, Raspopović – čovjek izrazitog karaktera, neukaljanog ugleda i besprekorne slave (čiste reputacije), nesavladive hrabrosti i ljubavi prema domovini – uhvaćen je od strane njegovih neprijatelja, i sa desetoricom svojih drugova, ubijen po naređenju srpske vlade.

    Beogradski žurnal pod imenom „Ilustrovane novine“ objavio je u januaru 1924. godine sliku ovdje prikazanoj. Naslovljena je„ Pokolj poznatih crnogoraca“ i štampa je obrazložila da su „Mujo Bašović i Savo Raspopović sa devet drugova (čija su imena data) ubijeni od strane vojnika u selu Rubeža, u blizini Nikšića“.

    A ovi ljudi, čiji je pokoljBeograd zadovoljno i ponosno objavio svijetu, hladnokrvno su pogubljeni zbog zločina da oslobode svoju zemlju od surove tiranije. Ali Raspopović je bio nacionalni heroj, bio je poznat kao Ahil Crne Gore, od koga su Srbi strahovali, i naravno, likovali što je mrtav.


     

    Zatvori su danas puni Crnogoraca, muškaraca, žena i djece, ali oni koji su bili u stanju, pobjegli su u planine. 

    Ali „Crna Gora je pacifikovana“.

     Nije bilo ni riječi o zvjerstvima srpske vladavine u Crnoj Gori u engleskoj štampi, niti je riječ negodovanja došla od bilo koje od velikih sila. Gerilski rat i glad ukratko opisuje tačno stanje u kojem se Crna Gora nalazi. Cijela Crna Gora, izuzimajući jedan dio kojima je dato mito za ćutanje i sigurnost od strane njihovih ugnjetača, bila je protiv Srbije. A Srbija, svjesna opasnosti koja joj prijeti, ne štedi ni novac, ni vojne snage, niti se ustručava da spletkari u pokušaju da konačno uguši duh slobode koji još živi u srcima crnogorskog naroda“.

     Aleksandar Divajn, član Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore, u navedenoj knjizi, u poglavlju pod naslovom „SLUČAJ PETRA ZVICERA“ kazuje (u pitanju je prijevodsa engleskog originala na crnogorski jezik) sljedeće:


     

     „Ovaj Crnogorac, koji je živio u jednom od sela u Cucama, došao je u sukob sa srpskim vlastima koje su bile nadležne za to mjesto, i tako se odmetnuo u planine i pridružio svojim saborcima. Ostavio je kod kuće svoju staru majku, svoju suprugu (koja je očekivala dijete) i njihovo troje mlade djece. Srpske vojne vlasti došle su pred njegovu kuću sa namjerom da saznaju gdje se nalazi čovjek za koga se pretpostavljalo da se krije. Dvije žene ili nijesu znale, ili naravno, nijesu željele da kažu. Nakon toga,žandari su izveli staru majku iz kolibe, i zatvorili unutar kolibe ženu i njeno troje djece zajedno sa jetrvom koja je bila došla u posjetu. Zatim su zapalili kolibu i spalili je do zemlje sa porodicom unutra – i to sve pred starom majkom. Ove činjenice su bile izložene pred beogradskom vladom koja nije preduzela bilo kakve korake po ovom pitanju niti je dosudila bilo kakvu kaznu. Petar Zvicer borio se za Saveznike u velikom ratu.

    (Priča iznad je potvrđena nesumnjivim dokazima i izjavama svjedoka od najvećeg integriteta. –A.D.)“, piše 1924. godine, prof. Aleksandar Divajn, iz Vinčestera (Velika Britanija).

    [1] Savo Raspopović (Martinići, 1879.- Šćepan do, 28. XII 1923), komandir (major) crnogorske vojske, jedan od glavnih zelenaških ustaničkih I gerlskih vođa (1919-1923) u borbi protiv srpske vojske, žandarmerije I bjelaša na prostoru Crne Gore, politički emigrant u Italiji, iz koje se vratio 1922. I nastavio sa komitskim akcijama I poginuo sa grupom od 11 rodoljuba u Šćepan dolu u Rubežima kod Nikšića 28. XII 1923. Godine. 


     

    [2] Petar Zvicer (Rokoči, Cuce, 1896. - Šćepan do, 28. XII 1923), crnogorski junak i zelenaški ustanik i jedan od najčuvenijih komitskih vođa u borbi protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore (1919-1923). Aprila 1923. srpska žandamerija pobila je i spalila u Rokočima cijelu njegovu porodicu. Ubijen je sa komitskom grupom u Šćepan dolu u Rubežima kod Nikšića 28. XII 1923. godine.

    [3] Vidjeti izvještaj o slučaju ZVICER, Prilog „A.“

     

     






























































    LISTENED MUSIC

    bookmarks italianosemplicemente.com

      italianosemplicemente.com 861 Hai detto niente! - italianosemplicemente Hai detto niente! ...

    video +armonika

    instagram